Osnovna škola Vidikovac, Pula

Datum: 5. prosinca 2006.
Putovali su: Iva Šrut, Nikola Strah i Marin Radojčin
Izvještaj napisala: Iva Šrut

   Ono što je univerzalno za veliku većinu posjeta Fizike Ekspres i prožima početke naših putovanja poput glazbene teme u antologijskim filmovima jest gotovo neizbježna činjenica da se na put obično odvažujemo ranom zorom, prije svitanja, dok je sav bezbrižan ljudski rod još nesvjestan jutra i samo su majke te koje budne uz šalicu kave uživaju u zvucima tišine i samoće što kopne zajedno sa tamom. Ni ovaj put nije bilo ništa drugačije, tek sat vremena više sna uščićarili smo spakiravši opremu večer prije al nas ni to nije spasilo jutarnje hladnoće, pustih ulica i tek pokoje zrake sunca što su stidljivo oplahivale gustu maglenu koprenu.

   A magla kao iz trash horor filmova je pratila našu malu družinu (Nikola Strah, Marin Radojčin u ulozi vozača/fotografa i ja, Iva Šrut) cijelim putem, zbog čega smo Nikola i ja zaspali na pola puta budeći se tek periodično. Obrise Pule ugledali smo u planiranom roku i uz pomoć karte i lokalnog stanovništva lako smo pronašli osnovnu školu Vidikovac, koja je, kao što joj i samo ime kaže, smještena na brežuljku sa pogledom na grad. Iskrcali smo opremu i pripremili učionicu te u višku vremena malo popričali sa profesoricom Smiljom Vuksan preko koje je išao kontakt.

   Prezentacija je išla glatko osim induktora koji nije bio odveć poslušan. Počeli smo sa tekućim dušikom da malo razbudimo atmosferu nakon predavanja o Tesli. Kao i uvijek dušik je unio živosti, znatiželje i osmjehe na dječija lica koji nisu jenjavali već su se prenjeli i na ostatak našeg postava. Sve im je bilo zanimljivo, sve su htjeli dotaknuti i imali su puno pitanja. Naš novi dodatak – Rubensova cijev, se opet pokazala kao veliki hit, a levitator je proradio od prve.

   Poslije odrađenog posla ravnatelj Dragutin Pavlić nas je pozvao na „marendu“ i ugodan razgovor o prosvjeti, Fizici Ekspres, školskim projektima i drugim zanimljivim temama. No dan je bio kratak i mi smo se još morali vratiti u Zagreb pa smo se spakirali i pozdravili sa svima te zaputili prema centru grada na kratak obilazak jer nismo mogli otići iz Pule a da ne vidimo Arenu, ma koliko oblačno bilo. Nekoliko fotografija i jedna kratka kava kasnije krenuli smo Istarskim Ipsilonom nazad kući. Stali smo još jedino u Opatiji koja je oslobođena turističke vreve utonula u sumorni smiraj tame, magle i tišine, te na jednoj od onih bezimenih lokacija sa benzinskom postajom duž autoceste.
Zagreb nas je dočekao isti kao kad nas je i ispraćao. Njegovo noćno lice promatralo nas je dok smo vijugali ulicama sve do faksa istovariti opremu, a potom i svojim kućama sanjareći o nekoj drugoj, toploj i sunčanoj Puli...