Kad sam bila mala djevojčica, za vrijeme grmljavinskog nevremena mogli ste me pronaći sklupčanu ispod dekice ili ispod kuhinjskog stola kako drhtim od straha. Nitko me nije mogao uvjeriti da se nemam čega bojati, samo su mi govorili da se držim dalje od prozora i da će sve biti u redu. Kad sam narasla i upoznala se s fizikom, ta moja draga fizika mi je objasnila kako nema potrebe da se bojim grmljavine. Rekla mi je kako je ono čega se trebam bojati zapravo munja!
Naime, za vrijeme grmljavinskog nevremena, u oblaku se stvori višak negativnog naboja (možemo ga zamisliti kao kuglice s minusićima oko njih). Ispod tog oblaka, na Zemlji, stvori se višak pozitivnog naboja, koji možemo zamisliti kao kuglice s plusićima oko sebe. Priroda, koja ih je stvorila, želi da oni dođu u stanje ravnoteže, a to je kada je ukupni naboj jednak nula (hrpa kuglica bez minusića i plusića). Zato negativni naboji iz oblaka kroz zrak brzo potrče prema Zemlji i tamo se ponište s pozitivnim nabojima. Njihovo protrčavanje kroz zrak nazivamo munjom.
A što se događa sa zrakom u okolici munje? Zrak je plin i, kao i svaki plin, pri zagrijavanju se širi. Zamislite onda kako brzo se onda zrak raširi ako temperatura u okolici munje može dosegnuti i 30 000 stupnjeva Celzijusovih! Dakle, munja prođe kroz zrak, zrak kao da pobjegne od munje i nastaje poremećaj koji se dalje širi prostorom. A takav poremećaj koji se kroz zrak širi prostorom mi nazivamo zvuk. Dakle, grmljavina je zvuk koji nastaje kada munja prođe kroz zrak. Razlog zašto prvo vidimo munju pa tek nakon nje čujemo grmljavinu je taj što zvuk putuje sporije od svjetlosti. Zato prvo vidimo svjetlost munje, a zatim čujemo grmljavinu.
Zato nema potrebe da se bojite grmljavine. Ako je čujete, to je znak da je opasnost prošla. Trebate se zabrinuti ako je nad vama grmljavinska oluja, a ne čujete ništa.
Fizika ekspres je svoje pokuse još jednom prezentirala na emisiji Školski sat.
Pogledajte kako možemo pomoću mikrovalne pećnice i čokolade izmjeriti brzinu svjetlosti, zašto u mikrovalnoj postoji rotirajući tanjur te što su to stojni valovi.
Da bismo odgovorili na to pitanje, trebamo znati ponešto fizike. Što se penjemo na veće visine, atmosferski tlak je manji. Što je manji tlak, to molekule vode trebaju manju energiju da bi izašle iz tekućine, odnosno smanjuje se temperatura vrelišta.
Na videu možete vidjeti pokus u kojem čašu vode stavimo u staklenu komoru. Vakuumskom pumpom ispumpamo zrak pa je unutra toliko nizak tlak da će se temperatura vrelišta spustiti čak na sobnu temperaturu (21 stupanj Celzijus)!
Ako voda vrije već na 60 stupnjeva, to nam znatno otežava kuhanje.
I napokon smo došli do odgovora : Tibetanci su tužni, zato što si ne mogu skuhati juhu! :)
Pogledajte gostovanje Fizike ekspres u emisiji Školski sat.
Tekući dušik nalazi se na temperaturi od 77 K, tj. -196.5 stupnjeva Celzijevih. Zbog tako niske temperature s tekućim dušikom mogu se raditi zanimljivi i efektni pokusi.
